Povjerljivost

Povjerljivost znači da se ono što je rečeno, ili napisano u postupku medijacije ne može koristiti u kasnijem, eventualnom sudskom postupku. Kada bi strane u sporu vjerovale jedna drugoj, moguće je da bi i same riješile spor, ili spora ne bi ni bilo.

Povjerljivost kao načelo ima tri komponente koje se ogledaju u odnosu medijator -stranka, medijator – sudija (koji će voditi predmet) i u odnosu na javnost, odnosno društvenu kontrolu.

Medijator će doći do srži i uzroka sukoba samo ako mu stranka vjeruje i ako je sigurna da ono što razgovaraju neće bez njene dozvole biti saopšteno bilo kome.

1. Medijator– stranka

Stranka mora da ima povjerenje u posrednika kako bi mu na odvojenom susretu povjerila sve one informacije koje ne bi rekla pred drugom stranom i koje ne bi iznijela sudiji u toku sudskog postupka. Iz tog razloga, medijator mora prethodno dobiti saglasnost stranke koja mu je povjerila informacije, da ih otkrije drugoj strani. U tom smislu je neophodno na odvojenom sastanku razjasniti šta medijator smije da prenese drugoj strani, a šta ne.

Načelo povjerljivosti je praćeno načelom tajnosti, jer postupak nije otvoren za javnost i treća lica ne mogu prisustvovati medijaciji. Ukoliko se pak strane u sporu saglase da medijaciji prisustvuju treća lica (studenti ili medijatori pripravnici), oni su dužni da potpišu izjavu o povjerljivosti, a stranke izjavu o saglasnosti za njihovo učešće.

U postupku medijacije takođe važi i načelo usmenosti, jer se o postupku medijacije ne sačinjava zapisnik.

2. Medijator – sudija

U slučaju da ne dođe do poravnanja, medijator ne smije da razgovara sa sudećim sudijom o postupku medijacije i prenosi informacije do kojih je došao u tom postupku.

3. Odnos prema javnosti odnosno društvenoj kontroli

Postupak medijacije je tajan, što znači da treća lica, bez saglasnosti i odobrenja strana u sporu, ne mogu da prisustvuju medijaciji. Medijator ne smije novinarima prenositi informacije o postupku medijacije i ne smije sa trećim licima razgovarati konkretnom slučaju.

Ukoliko bi stranke predložile medijatora kao svjedoka u eventualnoj parnici, medijator može da odbije svedočenje o činjenicama za koje je saznao za vrijeme postupka medijacije, jer za njega važi obaveza tajnosti svih podataka do kojih je došao prilikom obavljanja medijacije.

Zakon o medijaciji Crne Gore u članu 5 predviđa isključenje javnosti iz postupka medijacije, a u slučaju pokušaja iznošenja činjenica i njihovog korišćenja u drugom postupku, predviđa se u članu 37 Zakona o medijaciji sankcija nedopuštenosti takvih dokaza.

Nepristrasnost i neutralnost

Medijator mora postupati nepristrasno i neutralno. On se mora pridržavati svih načela medijacije i voditi računa samo o proceduralnim pitanjima postupka, ne upuštajući se u davanje komentara i vrijednosnih sudova, davanje savjeta, ili predlaganje rješenja. Nepristrasnost medijatoru treba da omogući da ga stranke prihvate kao osobu koja je iskreno posvećana rješenju spora i koja pokazuje naklonost prema objema stranama u sporu, tražeći rešenja koja bi zadovoljila obje strane u sporu. Medijator mora imati na umu da njegovo ponašanje, stav, a nekada i same tehnike medijacije mogu kod jedne strane stvoriti utisak naklonjenosti. Kada se to osjeti, onda je taj postupak medijacije krenuo pogrešnim tokom. Medijator ne smije da obavlja funkciju ako postoje okolnosti koje upućuju na sumnju o njegovoj nepristrasnosti, odnosno objektivnosti.

Dobrovoljnost

Postupak medijacije je moguće započeti jedino u slučaju da postoji saglasnost strana u sporu. Medijacije nema ako obje strane nemaju namjeru da riješe spor. U takvim slučajevima medijacija se zloupotrebljava samo kao sredstvo za odugovlačenje postupka i zadržavanje situacije na nivou “status quo”.

Medijator je osoba koja treba da zna kako da objasni strankama prednosti takvog rješavanja sporova, kako bi same stranke dobrovoljno učestvovale. O mogućnosti prekida i sadržaju dobrovoljnosti medijacije, stranke trebaju biti upoznate na prvom zajedničkom sastanku.

Načelo dobrovoljnosti važi za sve faze postupka, kako u pogledu prihvatanja ponude suda kao i za vrijeme trajanja medijacije. Stranka i medijator mogu u svakom trenutku da povuku saglasnost i tada se predmet ustupa sudiji. Medijator prekida medijacija kada procjeni da se stranke udaljuju od rješenja, odnosno da su čak više suprostavljene nego što su bile na početku postupka medijacije. Osnovna vodilja u procesu medijacije je da postupak ne smije da naškodi strankama, odnosno rješavanju njihovog spora, ako već ne može da im koristi.

S obzirom da je medijacija samo dopuna sudskom postupku, ono ne smije onemogućiti stranku da koristi pravo na slobodan pristup sudu i korišćenje sudske zaštite.

Jednakost i ravnopravnost strana

Postupak medijacije, iako nije vezan krutim procesnim pravilima, upravo radi ostvarivanja cilja medijacije, predviđa da svaka od strana u sporu ima jednaka prava. Medijacija ne bi predstavljalo pravedan postupak ukoliko bi se dozvolilo da jedna stranka upotrebom sile, ili na drugi način, prinudi stranu sa kojom je u konfliktu, na rješenje spora. Takav način rješenja može imati samo formu poravnanja, ali se u suštini ne radi o rješenju konflikta.

Strane u sporu moraju imati jednaku mogućnost učestvovanja u postupku, što znači da moraju da imaju jednaku mogućnost da slobodno izjave svoju volju, ponudu i naročito da slobodno zaključuju poravnanje. Takođe, stranke moraju biti sposobne u procesnom smislu i moraju biti pravilno zastupane kad je to potrebno Stranku treba podsticati da aktivnim djelovanjem traži rješenje svog spora i pri tome obje stranke moraju imati stvarnu mogućnost i lični doživljaj da mogu ravnopravno da učestvuju u postupku. Neuka strana je u nejednakom položaju sa strankom koju zastupa advokat i u tom slučaju posrednik mora upozoriti strane na njihovu neravnopravnost, poučiti ih o potrebi zastupanja od strane stručnog lica, ili o načinu za ostvarivanje drugih prava.

Nezavisnost medijatora

Medijator je nezavisan u vođenju postupka medijacije i niko ne može da ga pozove na odgovornost ukoliko ne dodje do poravnanja. Međutim, medijator mora da se pridržava pravila struke i etičkog kodeksa.

Nema osnova da medijatori uživaju imunitet bilo odštetni ili krivični, ako bi u postupku medijacije počinili krivično djelo, ili pričinili štetu.

Zakonitost

U postupku medijacije važi načelo zakonitosti, što znači da su obje strane u sporu i medijator obavezni da ispoštuju kogentne propise, koji su materijalno-pravni propisi. Medijator može da povuče svoj pristanak za učestvovanje u postupku medijacije, ako bi stranke željele da zaključe poravnanje koje je u suprotnosti sa javnim redom i kogentnim propisima.

Ekonomičnost postupka

U postupku medijacije medijator i stranke vode računa da se utroši što manje vremena i novca za postizanje željenog rezultata. To pretpostavlja održavanje što manjeg broja sastanaka zbog utvrđivanja spornih činjenica, neučestvovanje vještaka, ili pak učestvovanje vještaka samo u izuzetnim slučajevima, uštedu kod uplata sudskih taksi i mogućnost združivanja više sporova stranaka koji bi se riješili u samo jednom poravnanju.

Pomoć neukoj stranci

Medijator ima obavezu da svakoj od stranaci u postupku medijacije dozvoli da iskoristi svoja prava koja po zakonu ima. Iz tog razloga medijator ima dužnost da stranci, koja zbog neznanja nije u situaciji da upotrijebi pravo koje joj stoji na raspolaganju, da savjet kako da to svoje pravo ostvari. Naravno, medijator nije savjetnik bilo koje stranke, jer bi to na neki način ugrozilo njegovu poziciju nepristrasnog trećeg lica, pa se pomoć neukoj stranci zadržava na upućenje stranke da potraži pomoć advokata.

Privatnost

Za razliku od sudskog postupka, medijacija karakteriše privatnost tj. isključenje javnosti. Sva lica koja učestvuju u postupku medijacije su obavezna da poštuju načelo privatnosti i da čuvaju kao tajnu sve ono što su saznali u toku postupka medijacije.

Neformalnost

Dok je sudski postupak strogo formalan, postupak medijacije je neformalan. Stranke same biraju pravila postupka, a zakonom se reguliše samo način pokretanja postupka, tok i završetak, kao i uslovi za obavljanje medijacije od strane medijatora.

Savjesnost i poštenje

Kao opšte pravno načelo, načelo savjesnosti i poštenja mora biti ostvareno i u medijaciji. Riješiti konflikt nije moguće na nemoralan, ili nepošten način, jer bi takav metod sadržavao u sebi nepopravljivost i izazivao novi konflikt među strankama. Iz ovih razloga savjesnost i poštenje, kao etička načela, moraju biti apsolutno poštovana u postupku medijacije.

Kompetentnost medijatora

Preporuke Saveta Evrope, UNCITRAL pravila Ujedinjenih nacija i pravni teoretičari naglašavaju da medijatori moraju da budu stručni, ugledni, edukovani za taj posao i moraju imati mogućnosti da dobiju povratnu ocjenu o svom radu i dodatnom obrazovanju.