Može li se razvod riješiti mirnim putem

Razvod se često tretira samo kao sudski proces sa pravnim, ekonomskim i organizacijskim posljedicama. Razvod je, prije svega, emocionalni proces u kojem treba prihvatiti da se brak završio, da se partner neće vratiti, shvatiti da to je donijelo višestruke gubitke i promjene, da se može živjeti bez onoga ko je otišao uprkos boli koja je pristuna.
U postupku razvoda svaki partner je povrijeđen na svoj način. Odluka o razvodu je rijetko zajednička pa partneri različito prihvataju kraj braka. Neko je ostavljen, neko ostavlja. Svako ima svoja viđenja zajedničke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Neko se nada pomirenju, neko razvodu. Neko je već napravio korake ka odvajanju i samostalnom životu, a neko se nada nastavku zajedničkog života. U odnosu na nade, snove i planove koje su ugradili u brak, na smisao koji daju braku i porodici prije i poslije razvoda, partneri mogu imati različita emocionalna iskustva kada dođe do razvoda.
Razvod se smatra jednim od najvećih životnih stresova u svim kulturama, na ljestvici stresa nalazi se odmah nakon smrti člana bliskog i važnog porodice. Međutim, dok period žaljenja kod smrti člana porodice ima svoj tok, rituale i konačnost, žaljenje nakon razvoda je ponavaljajuće, produženo, često nikada do kraja razriješeno.
Uzajamni konflikti u razvodu se javljaju uslijed gubitka ljubavi i moći, koji izazivaju suprostavljena osjećanja ljubavi, bijesa, tuge i kao i uslijed javljanja dilema: ko sam ja sada, nakon razvoda, kad nemam više partnera, ne provodimo vrijeme zajedno sa djecom, provodim manje vremena sa djecom, nema više zajedničkih ciljeva, zajedničkih prijatelja, kako ću se snaći. Često se ne prepoznaje da su suprostavljena osjećanja dio procesa žaljenja, ne prepoznaju ih ni sami partneri ni njihova okolina, ili primjećuju, a ne znaju kako da se ponašaju prema ispoljenim osjećanjima ili potiskuju osjećanja da bi zaštitili sebe i članove porodice. Na taj način osjećanja i emocionalni procesi ometaju i dogovor o pravnim posljedicama razvoda.
Uprkos razvodu, osjeća se ljubav kroz čežnju za partnerom koji odlazi, kroz nadu za pomirenje ili zamišljanje kako je moglo da bude ili kroz zabrinutost koja zbližava. Osjeća se i ljutnja, kao doživljaj frustracije, revoltiranosti, ogorčenosti, osvetoljubivosti, mržnje i tuga, kao doživljaj povrijeđenosti, bola, napuštenosti, usamljenosti, očajanja, depresije. U zavisnosti od tih osjećanja, partner kreće prema onom drugom ili se udaljava od njega.
Mnogi se zaglave u jednom od ta tri osjećanja koja uobičajeno prate gubitak i to postane njihov obrazac ponašanja: zaglavljeni u ljubavi negiraju realnost razvoda i nadaju se isključivo pomirenju, čine sve da zadrže partnera; zaglavljeni u ljutnji jedino što žele je da uzvrate za nanijetu bol, da se osvete, često se svete kroz dugotrajnu borbu za samostalno vršenje roditeljskog prava; zaglavljeni u tuzi okrivljuju sebe za sve što nije valjalo u braku. U sva tri slučaja radi se o neprihvatanju razvoda, a sve to se ne dešava samo partnerima, može se dešavati i njihovoj djeci.
Kad se prihvati konačnost razvoda i gubitaka koje razvod donosi, može se, bez zaglavljivanja, doživjeti ljutnja i šok zbog gubitka braka, ali i nježna osjećanja zbog zajedničke prošlosti i žal zbog budućnosti koja neće biti zajednička, što sve postaje umjerenog intenziteta. Zatim partneri ponovo staju na noge, nastavljaju život dalje, prihvatajući novi identitet i promjene.
Proces žaljenja zbog gubitaka u razvodu je težak baš zbog mogućnosti pomirenja, povremenih mirenja koje se nekad dese i nakon razvoda. Neki parovi koji dolaze na medijaciju imaju iskustvo mirenja u medijaciji, sami biraju medijaciju, vraćaju se u medijaciju po nekoliko puta, u različtim životnim fazama i nekada kažu – ovog puta nas razvedite.
Naravno, medijator ne razvodi i ne miri. Medijator radi sa onim što ljudi donesu na medijaciju i žele da riješe u medijaciji. Radi na neutralni način, pomažući partnerima da realno sagledaju gdje se nalaze, različite perspektive problema, perspektivu svog partnera, kao i različite mogućnosti za rješavanje spornih pitanja i problema. Kada se napusti ideja jedne perspektive i sagledaju sve moguće perspektive, medijator pomaže partnerima da iskažu lične interese i potrebe, nekad u odvojenim sastancima baš zbog zaglavljenosti u osjećanjima. Uz pomoć odvojenih sastanaka često se dođe do uvida da interesi i potrebe partnera nisu suprostavljeni i podstakne se međusobno povjerenje. Zatim medijator pomaže da partneri pregovaraju o najboljem mogućem rješenju za obje strane. Proces pregovaranja zavisi od vještina medijatora i od načina na koji partneri doživljavaju brak i razvod, njihove zaglavljenosti u osjećanjima i njihovih ličnih karakteristika, koje utiču na način zalaganja za sebe i druge pa neki partneri odustaju, neki čine sve da samo on/ona pobijedi ili da druga strana izgubi, a nekima je važno da obje strane dobro prođu.

Medijatorka: Dijana Popović-Gavranović, socijalna radnica i porodična psihoterapeutkinja