Blog

Model rješavanje sporova sa pozicije prava danas je još uvijek primarni i dominantni metod rješavanja pravnih sporova. Međutim, uporedo, a sve više i ravnopravno sa njim primenjuju se i različiti metodi za mirno rješavanje sporova, za koje se koristi zajednički naziv “alternativno rješavanje sporova” ( skraćeno ARS) ili engleska skraćenica ADR (Alternative Dispute Resolution). U nekim državama kao što su Kina, Japan, Liberija primjena alternativnih metoda rješavanja sporova ima veoma dugu tradiciju i dio je kulture tih država dok je npr. u USA-u, Kanadi, Australiji, Njemačkoj, Francuskoj šira primjena metoda alternativnog rješavanja sporova započela tek devedesetih godina 20. vijeka.

Posljednja istraživanja pokazuju da je medijacija sve više zastupljena, kao dominantan metod alternativnog rješavanja sporova u mnogim zemljama svijeta. Pri tome, treba napomenuti da su određeni oblici medijacije u prošlosti stariji od rješavanja sporova sudskim putem. Početke medijacije možemo sresti u sumerskoj civilazaciji i u zemljama Azije. U nekim zemljama Azije smatra se nečasnim ako strane ne mogu da riješe spor mirnim putem. Na korene medijacije nailazimo i u Bibliji, u Jevanđelju po Mateju, dok francuski pravnici smatraju medijaciju tekovinom francuske revolucije.

Na prostorima Kraljevine Jugoslavije bilježe se tragovi vansudskih institucija- mjesnih sudova u Hrvatskoj, Vojvodini, i Slavoniji, općinskih sudova za posredovanje u Dalmaciji i Sloveniji i sreskih u Srbiji. Poznate su i komisije za mirno rješavanje sporova, mirovna vijeća pri stambenoj upravi i komisije za naknadu poljskih šteta.

U Crnoj Gori medijacija je tesno povezana sa samim nastankom države, kroz mirenje zaraćenih plemena od strane Svetog Petra Cetinjskog. Na najstarije oblike medijacije (mirenja) nailazimo u naselju Mirovica u Baru u kojem su se prema istorijskim podacima mirile zavađene strane i davale obećanje jedne drugima ispod masline stare preko 2000 godina, a takođe je poznata i Pomirdbena dvorana na ostrvu Gospa od Škrpjela koja je predstavljala sveto mjesto u kojoj su se vjekovima mirile zavađene strane i mnogi sporovi riješili na miran način. Zahvaljujući ovome spriječene su mnoge krvne osvete, jer su obećanja i zavjeti koji su dati na ovom mjestu zbog njegove svetosti obavezivali učesnike da poštuju ono što su zavjetovali.

Danijela Vukčević, medijator i trener

Medijacija između maloljetnog učinioca krivičnog djela i oštećenog lica-žrtve je način da se krivičnim djelom i njegovim posljedicama bavimo na drugačiji način od tradicionalnog krivičnog postupka, uz tretman prilagođen žrtvi i maloljetniku, profesionalno vođenje medijatora, njegovu podjednaku empatiju prema žrtvi i maloljetnom učiniocu krivičnog djela. U dobro vođenom procesu medijacije, maloljetnik može obnoviti i usvojiti primjerno ponašanjene zbog uvjerenja da je pogrešno postupio kada je izvršio krivično djelo i da to želi da popravi, a ne zbog straha od mogućih krivičnih sankcija. Žrtva dobija obeštećenje, razvija vještine izlaženja na kraj sa teškim situacijama, da analizira okruženje, donese odluku kojom pomaže sebi i maloljetnom učiniocu krivičnog djela, umjesto da čeka pomoć od nekoga. Kroz uvid u brigu o maloljetniku i o žrtvi, vraća se mir, sigurnost i povjerenje i u njihovoj zajednici
Zakon o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku Crne Gore omogućava primjenu alternativne mjere, vaspitnog naloga – poravnanje sa oštećenim, a do poravnanja dolazi u postupku medijacije, koju sprovode medijatori koji su obučeni za medijaciju između maloljetnog učinioca krivičnog djela i žrtve i kojima je Ministarstvo pravde izdalo licencu za rad. To je način da se maloljetnik preusmjeri od sudskog postupka kada državni tužilac za maloljetnike procijeni da izvršenje ovog vaspitnog naloga i odustajanje od krivičnog gonjenja može biti korisno za maloljetnika i žrtvu, bilo da maloljetnik vaspitni nalog izvrši pred državnim tužilaštvom ili pred centrom bezjednosti (policajcem za maloljetnike).
Odluka o nepokretanju krivičnog postupka se donosi uz zahtjev da maloljetnik, prema svojim mogućnostima, popravi ili nadoknadi štetu koju je učinio izvršenjem krivičnog djela i uz saglasnost maloljetnika i oštećenog lica (i njihovih zakonskih zastupnika), koji se upućuju na postupak medijacije, kako bi maloljetnik izvinjenjem, radom, naknadom štete ili na drugi način otklonio učinjenu štetu.
Preduslov za primjenu medijacije, uz propisane zakonske uslove, je da je maloljetno lice sposobno i spremno da preuzme odgovornost za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, za svoje ponašanje, za posljedice koje su proistekle iz njegovog neprihvatljivog ponašanja prema žrtvi, da se izvini kroz: priznanje da je žrtvi nanio štetu (uvredu, povredu, materijalnu štetu), objašnjenje svog neprimjerenog ponašanja, izražavanje žaljenja i razumijevanja kako se žrtva osjeća, čime pokazuje da žrtva nije bila odgovorna za štetu koju joj je učinio; i uvjeravanje da je više neće povrijediti te da će prema sopstvenim mogućnostima popraviti ili nadoknaditi šetetu
Zbog posebnog statusa žrtve, prije njenog direktnog uključivanja u postupak medijacije, važno je da se njeni statusi i interesi u potpunosti razmotre. Žrtva treba da bude sposobna da učestvuje u procesu medijacije u odnosu na njenu ranjivost. U medijaciji učestvuju žrtve: koje su spremne da iskoriste svoje pravo da učestvuju u postupku medijacije; koje žele da se susretnu sa maloljetnikom, da iskažu pred njim svoja osjećanja za vrijeme nanošenja štete i nakon toga; koje očekuju korist za sebe-da ostvare pravo na izvinjenje, odštetu i sigurnost, a sudski postupak ne vide kao dobar izbor za sebe. Takođe, to su osobe koje imaju sposobnost: da oproste i da prevaziđu povredu, umjesto da se prepuste protivljenju, odbijanju, ljutnji, ogorčenosti, drugim neprijatnim osjećanjima koja doprinose razvoju stresa i dodatno narušavaju njihovo psihofizičko zdravlje
Na taj način se ulazi u medijaciju, koja je dobrovoljni i povjerljiv razgovor uz pomoć stručnog, posebno obučenog, neutralnog lica – medijatora i sprovodi se kroz tri faze: razgovor sa maloljetnikom, sa ciljem da prihvati odgovornost za svoje postupke; razgovor sa žtvom, sa ciljem da dobije prostor da izrazi svoja osjećanja; zajednički razgovor sa maloljetnikom i žrtvom, sa ciljem jačanja sposobnosti obje strane i pronalaženja zajedničkog rješenja.
Medijator pomaže maloljetniku i žrtvi: da se snađu u konfliktu, uspostave dijalog, otvoreno razgovaraju o konfliktu, razumiju međusobne razlike, iskažu svoje interese i potrebe, razriješe konflikt, bez rizika od novog konflikta i ponavljanja krivičnog djela. Takođe, pomaže im da postignu dogovor o načinu na koji nastala šteta može realno da bude popravljena ili nadoknađena, uz vođenje računa da je nadoknada štete u vezi sa izvršenim krivičnim djelom i primjerena učinjenoj šteti. Kada je, u prisustvu medijatora, postignut prihvatljiv dogovor između žrtve i maloljetnika, o tome se sačinjava sporazum, koji se dostavlja državnom tužiocu za maloljetnike (ili policajcu za maloljetnike).
Državni tužilac za maloljetnike potvrđuje primjerenost, pravednost i zakonitost postignutog sporazuma putem donošenja rješenja o primjeni vaspitnog naloga – poravnanje sa oštećenim, rješenjem verifikuje sporazum postignut u medijaciji tako što se precizno navodi predmet poravnanja: šta sve, pored izvinjenja, maloljetnik treba da uradi i način nadoknade štete koji treba da bude biti dokaziv. Medijator prati izvršenje verifikovanog sporazuma do njegovog ispunjenja i izvještava državnog tužioca.
Ako maloljetnik ispuni dogovorene obaveze: nadoknada uslugom, u naturi ili radom koji je u vezi sa učinjenim krivičnim djelom, uplatom dogovorenog novčanog iznosa ili na neki drugi način, prema njemu neće biti pokrenut krivični postupak.
Veoma često, maloljetnik i žrtva postignu sporazum da se poravnanje izvrši putem izvinjenja. Uz vođenje medijatora, izvinjenje je važan emocionalni proces u kojem maloljetnik: iskazuje nedvosmisleno i konkretizovano izvinjenje; pokazuje pristojnost, poštovanje, empatiju, žaljenje, kajanje i autentično izvinjenje žrtvi; nudi emocionalnu i materijalnu nadoknadu. Takvim ponašanjm izaziva kod žrtve prihvatanje izvinjenja, dolazi se do pregovora o nadoknadi štete, izmirenja, oproštaja, zaborava, bez rizika od novog konflikta i ponavljanja krivičnog djela. U daljem emocionalnom procesu žrtva: iskazuje prihvatanje onoga što se dogodilo, uz odgovarajuće iznošenje svog pogleda i osjećanja; pokazuje otvorenost da čuje i pruži šansu, pristojnost, poštovanje, empatiju prema maloljetnom učiniocu, spremnost na opraštanje i ostavljanje neprijatnog iskustva u prošlosti. Takvim ponašanjem zaziva kod maloljetnika zahvalnost i spremnost na primjereno ponašanje, bez rizika od novog konflikta i ponavljanja povrede, krivičnog djela.
Na taj način, uspješno se zadovolje potrebe žrtve, maloljetnog učinioca krivičnog djela, njihove uže i društvene zajednice: maloljetnik i žrtva obnavljaju samopoštovanje i samopouzdanje, stečeno pozitivno iskustvo u medijaciji šire u njihovoj zajednici, maloljetnik vodi računa o ponašanju i budućem odnosu sa žrtvom i drugima, rizik od ponavljanja krivičnog djela se značajno smanjuje.

Medijatorka: Dijana Popović-Gavranović, socijalna radnica i porodična psihoterapeutkinja

Djeca veliki dio dana provode u školi, stoga je škola mjesto za nastanak sukoba, ali i za primjenu preventivnih intervencija prema djeci. U sukobe može biti uključeno osoblje škole, učenici, roditelji, lokalna zajednica, jer se svakom učeniku dese nesporazumi i svađe u školi, porodici, komšiluku, klubovima za djecu i mlade, među prijateljima. U školi se stiču znanja, stvaraju i razvijaju međuljudski odnosi i uče različiti obrasci ponašanja. Školsko okruženje koje je, nakon porodice, najbliže djeci za učenje vrijednosti, socijalnih i životnih vještina, može da ih podstakne na razumijevanje prednosti nenasilnog rješavanja sukoba u školi i svakodnevnom životu. U bliskom okruženju djeca mogu da prihvate podučavanje o ljudskim pravima, nenasilnom rješavanju sukoba i medijaciji, novi pogled na sukob kao mogućnost za pronalaženje konstruktivnih i kreativnih rješenja koja će zadovoljiti potrebe svih strana u sukobu, kao i odgovornost za svoje ponašanje u sukobu te da sami rješavaju svoje sukobe.
Školska medijacija je dobrovoljni postupak u kojem medijatori, na neutralni način i koristeći dobre komunikacijske vještine, pomažu stranama u sukobu da, mirnim putem, pronađu rješenje koje je podjednako prihvatljivo za obje strane. Medijatori u školi mogu da budu učenici i nastavnici koji su se za tu ulogu obučili, a medijacija se sprovodi u posebnom prostoru – medijatorskom kutku.
Rješavanje sukoba u školi zahtijeva učešće svih: učenika, nastavnog i nenastavnog osoblja, roditelja, psihologa, pedagoga. Uz podršku obučenog školskog tima, učenici mogu jedni drugima da pomažu u primjeni medijacije jer se vršnjaci najbolje međusobno razumiju i vjeruju jedni drugima. Učenici koji se obuče za primjenu medijacijskih vještina mogu uspješno da posreduju u sukobima koji se javljaju u njihovoj školskoj i široj sredini, između vršnjaka, ali i između učenika i nastavnika, učenika i roditelja.
Medijacija je put kojim svako može da krene da bi riješio sukob, obnovio dobre odnose i saradnju. Oni koji ovladaju vještinama medijacije znaju da u medijaciji nema sudije, krivca ni pobjednika, već se svi osjećaju pobjednicima. Medijacija omogućava nenasilno rješavanje sukoba, jača osjećaj samopoštovanja i vrijednosti kod učenika, kao i osjećaj lične odgovornosti, doprinosi uočavanju pozitivnih osobina kod drugih, razvija međusobno povjerenje. Čak i kada strane u sukobu ne postignu dogovor o rješenju sukoba, medijacija doprinosi kulturi dijaloga, međusobnom razumijevanju, toleranciji i uvažavanju, jer šalje važnu poruku o mirnom rješavanju sukoba.
Školskom medijacijom se neće rješavati sukobi koji su doveli do kršenja školskog pravilnika o izricanju vaspitnih mjera učenicima ili koji imaju karakteristike nasilničkog ponašanja niti koji su rezultirali činjenjem krivičnog djela, jer se time bave policija, tužilaštvo, sudovi. Medijacijom se preventivno može djelovati na učenike u školi i posredovati u rješavanju sukoba kao što su: svađe uslijed neslaganja stavova, uvjerenja, vrijednosti ili interesa, ruganje, ogovaranje, ismijavanje, vrijeđanje, odbacivanje. Takvo ponašanje je posljedica nepoznavanja sopstvenih i tuđih potreba, postojanja stereotipa i predrasuda, nedostatka empatije, neposjedovanja vještina komunikacije, asertivnosti i nenasilnog rješavanja sukoba, što se sve može mijenjati učenjem i vježbanjem. Dosljedno primjenjivana medijacija, od strane svih koji su prošli obuke i savladali tehnike vođenja procesa medijacije, preventivno djeluje i na pojavu nasilja u školi, što se pozitivno odražava i na lokalnu zajednicu u kojoj se takva škola nalazi.
Iskustvo škola koje primjenju medijaciju govori da učenici prihvataju aktivniju ulogu u školskom životu, nenaslno ponašanje, da se druže i uče u prijatnijoj atmosferi i na kvalitetniji način. Roditelji uviđaju da je škola postala bezbjednije i podsticajnije okruženje za djecu, da se poboljšala komunikacija na nivou cijele škole. Nastavnici, pedagozi i psiholozi uočavaju da su učionice postale mirnije jer medijacija omogućava učenicima da rješavaju sukobe i bez pomoći odraslih, da se manje ometa proces učenja pa se osoblje škole manje bavi školskom disciplinom, kao i da učenici više doživljavaju nastavnike kao osobe od povjerenja i obaraćaju im se za savjete te da su se u školi poboljšali odnosi i razvilo međusobno povjerenje. Sve to osnažuje učenike, razvija osjećaj zajedništva i saradnje, usmjerava na korišćenje medijacije u rješavanju sukoba u svakodnevnom životu, čime se preveniraju sukobi i nasilje i širi ideja medijacije u školama i drugim okruženjima.

Centar za alternativno rješavanje sporova

Razvod se često tretira samo kao sudski proces sa pravnim, ekonomskim i organizacijskim posljedicama. Razvod je, prije svega, emocionalni proces u kojem treba prihvatiti da se brak završio, da se partner neće vratiti, shvatiti da to je donijelo višestruke gubitke i promjene, da se može živjeti bez onoga ko je otišao uprkos boli koja je pristuna.
U postupku razvoda svaki partner je povrijeđen na svoj način. Odluka o razvodu je rijetko zajednička pa partneri različito prihvataju kraj braka. Neko je ostavljen, neko ostavlja. Svako ima svoja viđenja zajedničke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Neko se nada pomirenju, neko razvodu. Neko je već napravio korake ka odvajanju i samostalnom životu, a neko se nada nastavku zajedničkog života. U odnosu na nade, snove i planove koje su ugradili u brak, na smisao koji daju braku i porodici prije i poslije razvoda, partneri mogu imati različita emocionalna iskustva kada dođe do razvoda.
Razvod se smatra jednim od najvećih životnih stresova u svim kulturama, na ljestvici stresa nalazi se odmah nakon smrti člana bliskog i važnog porodice. Međutim, dok period žaljenja kod smrti člana porodice ima svoj tok, rituale i konačnost, žaljenje nakon razvoda je ponavaljajuće, produženo, često nikada do kraja razriješeno.
Uzajamni konflikti u razvodu se javljaju uslijed gubitka ljubavi i moći, koji izazivaju suprostavljena osjećanja ljubavi, bijesa, tuge i kao i uslijed javljanja dilema: ko sam ja sada, nakon razvoda, kad nemam više partnera, ne provodimo vrijeme zajedno sa djecom, provodim manje vremena sa djecom, nema više zajedničkih ciljeva, zajedničkih prijatelja, kako ću se snaći. Često se ne prepoznaje da su suprostavljena osjećanja dio procesa žaljenja, ne prepoznaju ih ni sami partneri ni njihova okolina, ili primjećuju, a ne znaju kako da se ponašaju prema ispoljenim osjećanjima ili potiskuju osjećanja da bi zaštitili sebe i članove porodice. Na taj način osjećanja i emocionalni procesi ometaju i dogovor o pravnim posljedicama razvoda.
Uprkos razvodu, osjeća se ljubav kroz čežnju za partnerom koji odlazi, kroz nadu za pomirenje ili zamišljanje kako je moglo da bude ili kroz zabrinutost koja zbližava. Osjeća se i ljutnja, kao doživljaj frustracije, revoltiranosti, ogorčenosti, osvetoljubivosti, mržnje i tuga, kao doživljaj povrijeđenosti, bola, napuštenosti, usamljenosti, očajanja, depresije. U zavisnosti od tih osjećanja, partner kreće prema onom drugom ili se udaljava od njega.
Mnogi se zaglave u jednom od ta tri osjećanja koja uobičajeno prate gubitak i to postane njihov obrazac ponašanja: zaglavljeni u ljubavi negiraju realnost razvoda i nadaju se isključivo pomirenju, čine sve da zadrže partnera; zaglavljeni u ljutnji jedino što žele je da uzvrate za nanijetu bol, da se osvete, često se svete kroz dugotrajnu borbu za samostalno vršenje roditeljskog prava; zaglavljeni u tuzi okrivljuju sebe za sve što nije valjalo u braku. U sva tri slučaja radi se o neprihvatanju razvoda, a sve to se ne dešava samo partnerima, može se dešavati i njihovoj djeci.
Kad se prihvati konačnost razvoda i gubitaka koje razvod donosi, može se, bez zaglavljivanja, doživjeti ljutnja i šok zbog gubitka braka, ali i nježna osjećanja zbog zajedničke prošlosti i žal zbog budućnosti koja neće biti zajednička, što sve postaje umjerenog intenziteta. Zatim partneri ponovo staju na noge, nastavljaju život dalje, prihvatajući novi identitet i promjene.
Proces žaljenja zbog gubitaka u razvodu je težak baš zbog mogućnosti pomirenja, povremenih mirenja koje se nekad dese i nakon razvoda. Neki parovi koji dolaze na medijaciju imaju iskustvo mirenja u medijaciji, sami biraju medijaciju, vraćaju se u medijaciju po nekoliko puta, u različtim životnim fazama i nekada kažu – ovog puta nas razvedite.
Naravno, medijator ne razvodi i ne miri. Medijator radi sa onim što ljudi donesu na medijaciju i žele da riješe u medijaciji. Radi na neutralni način, pomažući partnerima da realno sagledaju gdje se nalaze, različite perspektive problema, perspektivu svog partnera, kao i različite mogućnosti za rješavanje spornih pitanja i problema. Kada se napusti ideja jedne perspektive i sagledaju sve moguće perspektive, medijator pomaže partnerima da iskažu lične interese i potrebe, nekad u odvojenim sastancima baš zbog zaglavljenosti u osjećanjima. Uz pomoć odvojenih sastanaka često se dođe do uvida da interesi i potrebe partnera nisu suprostavljeni i podstakne se međusobno povjerenje. Zatim medijator pomaže da partneri pregovaraju o najboljem mogućem rješenju za obje strane. Proces pregovaranja zavisi od vještina medijatora i od načina na koji partneri doživljavaju brak i razvod, njihove zaglavljenosti u osjećanjima i njihovih ličnih karakteristika, koje utiču na način zalaganja za sebe i druge pa neki partneri odustaju, neki čine sve da samo on/ona pobijedi ili da druga strana izgubi, a nekima je važno da obje strane dobro prođu.

Medijatorka: Dijana Popović-Gavranović, socijalna radnica i porodična psihoterapeutkinja